Jedan od najčešćih strahova roditelja prije slikanja je: Što ako djeca taj dan ne budu raspoložena? Što ako me neće slušati? Što ako od svega ne bude ništa?

Razumijem taj strah. Pogotovo kad imate dvoje male djece, želite lijepe slike svoje obitelji, a ne znate kakvo vas raspoloženje čeka.

Ali želim da znate jednu stvar, djeca ne moraju doći raspoložena na slikanje. Ne moraju znati pozirati, gledati u kameru ni cijelo vrijeme surađivati. Često je dovoljno da im damo malo vremena i da slikanje pretvorimo u nešto što im je zabavno.

Kad stvari ne idu po planu

Početkom jeseni slikala sam jednu divnu mladu obitelj s dvoje male djece na jezeru Orešje.

Djeca su cijelim putem do lokacije spavala u autu, tako da su na slikanje stigla ko što možete zamisliti: pospana, nezainteresirana i nimalo oduševljena idejom da bi sad trebala nešto raditi pred fotoaparatom.

Krenula sam s onim što inače radimo na početku. Rekla sam im: "Prošećite do mene kao da ste u šetnji, sjednite i zagrlite se." No već nakon par trenutaka skužila sam da od toga danas neće biti ništa.

I to je skroz u redu. Nema smisla inzistirati na nečemu što djeci u tom trenutku ne paše.

Umjesto poziranja, malo igre i trčanja

Zato sam promijenila plan. Zadatak je postao jednostavan, rekla sam klincima neka trče do mene pa roditeljima u zagrljaj.

Bez komplicirnih uputa, bez traženja da mirno stoje i bez pritiska da odmah moramo dobiti savršenu fotku.

Nakon par minuta trčanja, vraćanja u zagrljaje i malo igre, raspoloženje se počelo mijenjati. Djeca su se opustila, postala znatiželjna što radimo i bila spremnija za igru i slikanje. Umjesto da njihovu energiju pokušavamo zaustaviti, iskoristili smo je.

Na kraju smo dobili prekrasne fotografije i svi smo bili zadovoljni.

A što ako moja djeca neće surađivati?

Ako se brinete da će vaša djeca biti nemirna, sramežljiva, tvrdoglava ili jednostavno neraspoložena, ne morate unaprijed smišljati rješenje za svaki mogući scenarij.

Ne trebate ih učiti pozirati niti im obećavati nagrade ako budu dobri pred fotoaparatom.

Moj posao nije namjestiti djecu da izgledaju ko da su cijelo vrijeme savršeno raspoložena. Moj je posao upoznati ih, skužiti što im u tom trenu paše i naći način da se opuste. Nekad ćemo šetati, nekad trčati, nekad se škakljati ili grliti, a nekad samo pustiti da se nešto dogodi samo od sebe. A kad zatreba, napravit ćemo i pauzu.

Ne mora svaka fotka biti ona u kojoj svi gledaju u kameru i smješkaju se. Često su baš trenuci između planiranih kadrova oni najljepši.

Obiteljsko fotografiranje u prirodi, bez pritiska

Najviše volim slikati obitelji u prirodi jer nam prostor, kretanje i igra daju puno mogućnosti da slikanje prilagodimo djeci, a ne da djeca moraju prilagoditi sebe slikanju.

Jezero Orešje jedno je od mjesta gdje možemo usporiti, prošetati i napraviti fotografije koje prikazuju vašu obitelj onakvu kakva jest, sa svim zagrljajima, smijehom, trčanjem i malim nepredvidivim trenucima.

Ne trebate imati savršeno raspoloženu djecu da biste imali lijepe obiteljske fotografije. Samo dođite takvi kakvi jeste, a za ostalo ćemo već naći način. 😊

Ako želite obiteljske fotke bez ukočenog poziranja i pritiska da sve mora biti savršeno, više o mom pristupu pročitajte na stranici Obiteljsko fotografiranje u prirodi.